2005-11-01
ime rasprave: Maceljska shuma - ili
kako drugovi zele zabetonirati istinu
Ova tema je arhivirana - nije moguće
slati nove poruke.
posljednja izmjena: 2005.08.22 17:06
AUTOR: LEDA
11.04.05/16:58
MACELJ - NE DOPUSTIMO ZABETONIRATI ISTINU !
Svjedočenje na Trećem hrvatskom žrtvoslovnom
kongresu
(Zagreb, Hotel Sheraton, 19. lipnja 2004.)
Piše: Stjepan BRAJDIĆ
"Vjerujem
da je vama nazočnima barem djelomično poznata istina o Bleiburškoj tragediji, a
time i istina o ogromnim žrtvama koje su nad zarobljenom vojskom i hrvatskim
narodom počinili mržnjom zadojeni komunisti i njihov NOV. O tragovima tih
zločina svjedoče grobovi i grobišta širom Slovenije, pa dalje uzduž križnih
putova i uokrug gotovo svih hrvatskih gradova. Ne znam ima li smisla nabrajati
sva ta gubilišta, jer njihov je popis pozamašan. Spomenut ću samo nekoliko
najvećih. U Sloveniji to su Tezno kod Maribora s oko 40.000 žrtava, Teharje kod
Celja oko 25.000, Kočevski Rog oko 10.000 itd. U Hrvatskoj je najveće gubilište
u Macelju, s oko 10.000 -12.000 žrtava, te u Dravskoj šumi kod Varaždina s još
neutvrđenim brojem.
Zbog posebnih okolnosti ovdje ću se osvrnuti samo na maceljsko gubilište koje
se nalazi oko 3 km od hrvatsko-slovenske granice. Gubilište se proteže na
nekoliko lokacija od kojih je najpoznatija "Lepa Bukva" uza samu
Zagorsku magistralu. Tu se u blizini nalazi drveni križ i nadstrešnica pod
kojom se svake godine prve nedjelje u lipnju počevši od 1991. služi sveta misa
za pobijene žrtve na tom području. Vidljivo je i oko 7 jama iz kojih su
izvađeni posmrtni ostaci. Iz prve jame su među ostalima izvađeni ostatci 21
svećenika i bogoslova. Njihova su imena poznata, jer su odvedeni na streljanje
iz Franjevačkog samostana u Krapini. Spomen-ploča s njihovim imenima danas se
nalazi u Crkvi sv. Jurja u Đurmancu, a dijelovi krunica, medaljica i žica
kojima su bili vezani u franjevačkom samostanu u Krapini.
Ostatak
molitvenika, iskopan na stratištu u Maceljskoj šumi
Prema iskazu još živih svjedoka, ovo je područje nakon 1946. ograđeno i
proglašeno Titovim lovištem. Normalno je da je pristup bio zabranjen. Uz samu
magistralu vidljivi su ostatci lovačke i šumarske kuće. Zapadno od Lepe Bukve
nalazi se naselje Fruki iz kojeg vode šumski putevi prema brdu Ilovec. Okolnim
putem do vrha ima oko 3 km. Tu smo 11. lipnja ove godine sa župnikom iz
Đurmanca i dva vodiča otišli gore, da bismo snimili još vidljive otvorene jame.
Na sredini male zaravni naišli smo na pokošenu travu i željezni križ s vijencem
što dokazuje da tu ima još živih svjedoka koji se na skrovit način sjećaju
pogubljenih. Na vrhu Ilovca nekada je bilo naselje, pašnjaci i njive. Nađu se
još tragovi kuća i staja. Tijekom rata bile su tu partizanske zemunice. Danas
tamo nitko ne živi. Na čitavu području zasađena je šuma – danas stara oko 50
godina. Na ovo područje također je bio zabranjen pristup. Danas je tu sve puno
neobilježenih jama kao ostataka iskapanja. Sve je zaraslo u žbunje i paprat.
Nema oznaka niti ičega što bi ukazivalo kakva su se tu zlodjela događala u
svibnju i lipnju 1945. i što je tu nađeno 1992. u vrijeme ekshumacija. Ostala
su još i posve neistražena područja Ilovca, sada već obrasla mladom šumom, kao
i područje Smiljanove grabe.
Varaždinski
Coning vlasnik grobišta!?!
Tko su
smaknuti s ovih lokacija? Većinom su to sudionici križnog puta, ovdje zatečeni
njemački i hrvatski vojnici, i po OZN-i pohapšeni nepodobni stanovnici ovoga
kraja, pa čak ni krivi ni dužni civilni povratnici – radnici iz Francuske. Na
potezu od slovenske granice do Zaprešića nalazi se još niz manjih grobišta od
kojih svjedoci spominju Sveti Križ Začretje, Veliko Trgovište i još neka manja
mjesta. Možda se još netko sjeća slučaja s vjenčanim prstenom jedne od
ekshumiranih žrtava iz Macelja. Bio je to prsten ubijenog gospodina Leona
Hegera čija je supruga Zora bila 1992. još živa. Pronađena je pomoću crkvenih
knjiga prema imenu i datumu vjenčanja ugraviranom u prstenu. I ona je bila
robijašica u Požegi.
Sada nešto o posebnosti ovog najvećeg grobišta u Hrvatskoj. Već 1991. ovo je
grobište obišla gospođa Gordana Turić. U ljeto 1992. kroz oko 3 mjeseca vršeno
je iskapanje koje je vodila Državna komisija za otkrivanje ratnih i poratnih
žrtava. Bili su to gospodin Vice Vukojević i Florijan Boras, gđa Gordana Turić
i tajnik HDPZ-a pok. Branko Vidaček.
Otvorene su 23 jame iz kojih je izvađeno 1163 kostura. Kosti su stavljene u
crne vreće za smeće, a sitne u limene sanduke. Sve zajedno je otpremljeno u
Zagreb na tavan Zavoda za patologiju Medicinskog fakulteta. Tu su stajale sve
do 14 dana pred izbore 23. studenoga 2003. pokrivene golubljim izmetom i
prašinom. Dio tih kostiju je istodobno bio pospremljen u podrumu ispod crkve na
Mirogoju. Tijekom čitavoga ovog vremena predstojnik Zavoda prof. dr. Stanko
Jukić upućivao je Vladi i Saboru molbe da se s ovim ostacima nešto učini.
Uzalud!
Dne 21. listopada 2003. predstavnici udruge Hrvatski domobran, HDPZ-a i
Časničkog kluba 242 bili su primljeni kod dopredsjednika Vlade prof. dr. Ante
Simonića. Na našu molbu da nam pomogne riješiti ovaj problem reagirao je u roku
10 dana. Poslušao nas je i odlučio nam pomoći. Otišao je na patologiju vidjeti
stanje pa potom pošao s nama na Maceljsko grobište. Upoznao se sa župnikom fra
Dragom Brglezom i poslušao naše planove i želje. Zaprepašten viđenim, utanačio
je sastanak u Upravi groblja Mirogoj s pukovnikom Ivanom Gruićem. Četiri dana
iza toga ekipa puk. Gruića prenijela je sve kosti s Patologije i složila ih na
stalaže ispod Kenotafa na groblju urni. Tu se nalaze i sada.
Prije toga, 25. travnja 2002. imali smo sastanak u Krapinsko-zagorskoj županiji
s gđom Vlastom Hubicki. Došli smo s molbom za dodjelu zemljišta na lokaciji
Fruki radi podizanja spomen-crkve i kosturnice. Ostalo je na obećanjima. Dana
26. lipnja 2002. predstavnici naših udruga imali su radni sastanak u župi sv.
Jurja u Đurmancu i podijelili zadatke s ciljem da se na bilo koji način
izborimo za zemljište. Dana 4. lipnja 2002. dobili smo zemljišnoknjižne izvatke
i katastarske nacrte predmetnog područja. Bili smo šokirani. Čestica vel. 22.447 m2 na
području Lepa Bukva uknjiženo je u vlasništvo poduzeća "Coning" iz
Varaždina!?!
Sredinom 2003. godine dobili smo od Hrvatskih autocesta izvedbene nacrte
dionice buduće autoceste Krapina – Macelj. Trasa prolazi pored i preko grobišta
u Lepoj Bukvi gdje su s obje strane autoceste projektirana odmorišta, benzinske
stanice i prateći objekti. Čudno, ali sve se to uglavnom nalazi na čestici
Coninga. U vremenu od 5. do 8. listopada 2003. snimili smo videofilm o čitavoj
ovoj problematici. Snimala ga je ekipa HRT-a u režiji gospodina Tadeja.
U listopadu 2003. inženjer Crnić iz Skupštine grada Zagreba dobio je nalog da
projektira kosturnicu na groblju Mirogoj, što znači da se ne želi udovoljiti
našem traženju da se zemni ostatci vrate na mjesto iskopa, te istodobno
spriječi urediti ovo grobište kao spomen-područje. Početkom 2004. župa u
Đurmancu ipak je dobila na korištenje državno zemljište i lokacijsku dozvolu za
gradnju. U veljači 2004. raspisan je javni natječaj za projekat. Primljeno je 6
ponuda no ni jedna ne ispunjava uvjete. Zagrebačka nadbiskupija inzistira na
ponovnom natječaju za barem 3 ponude. Za takav natječaj župa Đurmanec nema
mogućnosti. Ne znamo kako će se stvari dalje odvijati.
Bleiburg traje i danas
Zbog ograničenog vremena, spomenut ću još vrlo svečanu svetu misu održanu u
nedjelju 6. lipnja o. g., ovog puta na terenu uz područnu školu naselja Fruki,
gdje bi trebala biti izgrađena crkvica posvećena hrvatskim mučenicima. Uz nju
se želi izgraditi kosturnica u koju bi se pokopali ekshumirani ostatci
pogubljenih žrtava. Tom je prilikom posvećen kamen temeljac za buduću crkvu. I
ovom prilikom, kao i obično, od lokalnih, županijskih i državnih vlasti nije
bilo nikoga. Bila je tu jedino županica gospođa Hubicki koja je zaslužna za
dodjelu ovog zemljišta.
Stari smo, umorni od obijanja pragova i ogorčeni, pa pitamo: zašto nam sve to
čine? Prema procjenama stručnjaka i izjavama svjedoka na tom uskom području
nalazi se još oko 100 jama u kojima je našlo mučeničku smrt oko 10.000 do 12.000
ljudi. Zašto je iznenada prekinuto daljnje iskapanje? Zašto sve te jame nisu
obilježene i područje označeno za namjernike, nego je za javnost sakriveno?
Zašto su kosti ovih mučenika već 12 godina na tako nehuman, nemoralan i
besraman način smještene na tavanu Zavoda za patologiju? Zašto se naše
političke strukture, Vlada i Sabor na sve to oglušuju. Zar nas se toliko stide,
možda čak i mrze da i zvjerski ubijenima ne daju da mirno počivaju u ovoj
hrvatskoj zemlji za koju su se žrtvovali? Sve to bez imalo stida i srama.
Zašto su na čitavom području bivše NDH uništena sva vojna groblja i svaki trag
našeg postojanja? Zašto do danas Hrvatska nije donijela zakon o vojnim
grobljima u duhu međunarodnih konvencija? Zašto je baš na ovo zemljište baš
tvrtka Coning uknjižila vlasništvo, i to još u bivšoj državi? Danas je to
prodano Republici Hrvatskoj za dobre novce. O tome smo nedavno opširno pisali u
Hrvatskom slovu. Zašto je RH uredila sva spomen obilježja i groblja stranih
vojski i naših ratnih protivnika, a to pravo i danas osporava poginulima i
pogubljenima na strani NDH? Zašto do danas nije potpisan sporazum između
Hrvatske i Slovenije o uređenju ratnih groblja, u skladu s humanitarnim
načelima i normama Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949.?
Ne čini li vam se da Bleiburg i njegove posljedice djeluju i danas? To se
najočitije vidi iz odnosa prema ratnicima i žrtvama iz Domovinskog rata.
Znadete li za još koji europski narod koji se s takovom bešćutnošću odnosi
prema poginulima za njegovu slobodu i gotovo s prezirom prema živim borcima
koji su do smrti ostali vjerni svojoj domovini? Znadete li još koji
civilizirani narod, koji ne mari za svoju prošlost i tako brzo zaboravlja sve
ružno pa i lijepo što se u njegovoj prošlosti dogodilo? Na sva takova pitanja
nađite odgovor u svojim srcima i savjesti. Moj naraštaj izumire i nestaje s
gorčinom, jer ni u ovoj slobodnoj Hrvatskoj koju smo s toliko radosti dočekali,
nismo uspjeli svojim poginulima i pogubljenim suborcima i sunarodnjacima vidno
obilježiti i blagosloviti njihova počivališta i tako im barem u smrti dati
dostojanstvo.
U ime svih tih ogromnih žrtava palih za slobodu Hrvatske u 2. svjetskom ratu i
poraću te u nedavnome Domovinskom ratu, molimo vas ovdje nazočne i preko vas
vaše prijatelje i znance da nastavite gdje smo mi stali i ne dozvolite da sve
te žrtve zastre potpuni zaborav kao da nikada nisu ni postojali. Ako uspijete
njihove će se duše radovati, ma gdje bile, a naš će vas Stvoritelj blagosloviti
za učinjeno djelo.
Za konačno uređenje Maceljskog grobišta i uređenje spomen-crkve ostaje nam:
zahtijevati od firme Walter Bau da na tom području s pažnjom vrše radove i
posebno urede lokalitet grobišta Lepa Bukva, zahtijevati da Vlada izda nalog o
nastavku istraživanja na lokalitetu Lepa Bukva i izvršenje ekshumacija iz još
neotvorenih jama kao i dostojno obilježi sve jame na lokaciji Ilovec i
Smiljanova graba, zahtijevati da Vlada javno pozove moguće svjedoke za pomoć u
nalaženju jama i da im pismeno zajamči sigurnost, zahtijevati da se zemni
ostatci ne pokopaju u Zagrebu, već u kosturnici u selu Fruki, zahtijevati da
Zagrebačka biskupija zajedno s Vladinom komisijom poduzme hitne mjere i pruži
pomoć za izgradnju crkve bez suvišnog birokratiziranja i otezanja. Pomozite nam
i vi! Biti ćemo vam zahvalni.
***********************************************
Dodala bih:
Ekipa u Sloveniji i Varazdinu, KOJOJ JEST STALO, susrece se tamo s OGROMNIM
PROBLEMIMA, no ljudi ustrajno otkrivaju nova i nova neobiljezena grobista. I
sve to o SVOM TROSKU - BEZ IKAKVE POMOCI, POSEBNO NE FINANCIJSKE, OD STRANE
HRVATSKE DRZAVE (za slovensku ne znam, ali - nije odusevljena njihovom rabotom,
to znam).
Ljudi naprosto imaju savjest, i katolici su, i znaju da ljudskim kostima nije
mjesto tamo, gdje se bacaju krepane ptice i stakori...
I JOS JEDNOM - HVALA VAM NA TOME, GOSP. SAFARIC!!! Na nama je da pokrenemo sve
one, kojima je savjest - ZASPALA.
Poruka je izmjenjena od: leda